Svjedočanstvo bivšeg veleposlanika RH u Južnoafričkoj Republici

Tragični svibanj 1945. godine

O komunistima se tada malo znalo, no znalo se puno više o četnicima jer su radiopostaje od početka 1941. stalno svirale, među ostalima i pjesmu »Sprem'te se sprem'te četnici, silna će borba da bude«. Sve to u Zagrebu, u srcu Hrvatske, nije bilo ni izdaleka tako dramatično i zastrašujuće kao u Bosni i Hercegovini, no Hrvati u BiH-u, poučeni dotadašnjim iskustvima, dobro su znali o čemu je riječ i što ih čeka.

Kad je 1941/42. građanski rat uzeo maha, prvo su se pojavili četnici, pa sredinom 1942. i partizani. Domobranstvo, odnosno hrvatska vojska bila je tek u stvaranju, slabo opremljena, pogotovo u usporedbi s njemačkim jedinicama, i u manjoj mjeri s ustaškim koje su se u Jajcu povremeno pojavljivale da obave svoje stranačke zadaće. No, bez obzira na te tragične zadaće, ipak su to bile hrvatske jedinice koje, kad su nailazile, davale su zaštitu hrvatskom življu.

Za prosječnog Hrvata nije bilo nekog izbora. Od četnika se nikakvom dobru nisu mogli nadati jer su četnici bile izrazito srpske formacije za koje su Hrvati bili potrošna roba.

Što se partizana tiče, ono malo što se 1942. o njima znalo, nije bilo dobro. Doduše nisu ubijali samo Hrvate već i ostale klasne neprijatelje, no Hrvati su ipak bili ti koji su u BiH-u bili za hrvatsku državu, jer je to bila vlast koja im je obećavala kakvu-takvu zaštitu i sigurnost. Kako se građanski rat sve više širio i zaoštravao, Hrvatima je prvi prioritet bio očuvati glavu, jer je imovina već, manje-više, bila izgubljena.

700.000 Hrvata pokušalo napustiti zemlju

Kroz prizmu tih nesretnih događaja treba gledati i događaje 1945, odnosno povlačenje svih (po godinama) zrelijih civila koji, poučeni iskustvom prijeratne diskriminacije te rata u BiH-u i u ostalim etnički miješanim krajevima, nisu bili voljni čekati nikakva »oslobođenja«. Engleska, odnosno saveznička opcija, koja ih je prema neutemeljenim, odnosno lažnim pričama ustaškog vodstva čekala u Austriji, bila je itekako prihvatljiva za sve one koji su stradavali od 1941. do 1945, a i prije toga.

Kad se danas govori o »opravdanim« partizanskim osvetama nad »ustaškim banditima«, onda se često zaboravlja većina onih koji su napuštali svoja ognjišta, koji s ustaškim pokretom nisu imali veze. Uostalom dokumenti govore o oko 700.000 Hrvata koji su u svibnju 1945. pokušali napustiti zemlju, od kojih su 500.000 bili civili. Njihov je »grijeh« bila želja da se napuštanjem svojih ognjišta riješe pakla rata i raznih novih »poredaka« u kojima se obećavala »pravda« za sve. Pravdu su već vidjeli i iskusili u krajevima gdje su živjeli i koje su netom napustili. Dakle, tih priča o bratstvu i jedinstvu, revolucijama i svemu ostalom što su komunisti nudili bilo im je više nego dosta.

Moj pokojni otac po današnjoj terminologiji bio je bez sumnje državotvorni Hrvat, no nije bio ustaša. Bio je jedan od vodećih članova HSS-a u Jajcu, koji nije vjerovao u pobjedu Nijemaca i smatrao je da povezanost Hrvatske s Reichom može hrvatskom narodu donijeti samo katastrofu. Taj mu stav nije donio prijatelje među novim vlastodršcima.

Da se zaštiti od banjolučko-jajačkih usijanih proustaških glava, dobrovoljno se prijavio u domobranstvo, u 9. pješačku pukovniju u Travniku. Zapovjednik je tada bio pukovnik, kasnije general Artur Gustović (drugovi ga 1945. objesiše), a naslijedio ga je pukovnik, također kasnije general Franjo Šimić, legendaran u srednjoj Bosni. Da nije bilo toga vrlo sposobnog časnika, Kupres 1942. ne bi bio obranjen. Ubijen je 1944. u Mostaru, ne od četnika, kako se govorilo, ili partizana, već od naših luđaka, potaknutih mržnjom na sve što, po njihovu mišljenju, nije bilo dovoljno ustaško, jer je postojalo nepisano pravilo: »Ako nisi ustaša, nisi dobar Hrvat.«

Kada su partizani 1942. poslali poziv mom ocu da im se pridruži, odgovorio im je da s komunistima ne želi imati posla. Taj čin, koji ga je stavio na partizansku listu za »odstrel«, postao je više nego valjan razlog da odluči napustiti zemlju u svibnju 1945. i da sa sobom povede i mene, 15-godišnjeg momčića. Drugi, pet godina mlađi sin, moj brat Vlatko, s majkom je trebao ostati u domovini sve dok se nekako opet ne nađemo skupa, bilo u Hrvatskoj, bilo u nekoj stranoj zemlji.

Crna legija otjerala partizansku brigadu

Zagreb smo, nekako jedva, uz eksplozije vojnih skladišta streljiva, napustili vlakom odmah nakon pola noći 8. svibnja 1945. Taj vjerojatno zadnji njemački vojni vlak krenuo je sa zagrebačkoga Zapadnog kolodvora oko 1 sat ujutro, nekih 10-ak sati prije nego što su partizani ušli u Zagreb. Tog istog dana Njemačka je kapitulirala, pa smo došavši u Laško u Sloveniji bili svjedoci dizanja u zrak njemačkih vojnih vlakova. Iz jednog od njih, uz pomoć hrvatskih vojnika, nešto ustaša i domobrana koji »s oružjem nagovoriše« njemačke straže da otvorimo nekoliko teretnih vagona, uspjesmo se dokopati nešto tvrdog vojničkog »cvibaka« koji se mogao jesti samo dobro natopljen u čaj ili vodu, neke erzac (umjetne) čokolade i nešto grčkog brendija, jer u onoj žurbi nismo od doma ponijeli ni izdaleka dovoljno hrane za taj dugi i spori put koji je bio pred nama.

Kako smo se približavali Celju, sve smo više susretali naših ljudi koji su se, što pješice što na kolima, povlačili u pravcu Celja bez nekog naročitog reda, slijedeći jednostavno one koji su već otišli ispred njih. Većina onih koji su napustili Zagreb 6. svibnja već su bili na austrijskoj granici ili vrlo blizu nje, mi smo ustvari bili svojevrsna zalaznica ljudske rijeke koja se kretala ususret saveznicima, kako nam rekoše, »prijateljima« Englezima i Amerikancima, odnosno Zapadu.

U Celju se slegla golema masa ljudi, civila i vojnika svih rodova hrvatske vojske. No u Celju su bili i slovenski partizani. Neprijateljstava, dok smo mi bili u Celju, nije bilo, navodno je postojao dogovor između generala Rafaela Bobana i partizana o nenapadanju, barem za neko vrijeme. Rano idući dan (9. svibnja) moj je otac zaključio da se trebamo što prije maknuti iz Celja, pa smo se pridružili nekom njemačkom dočasniku koji je negdje smogao kola i konje i nastavili, uz neke druge, s pokretom u pravcu Slovenj Gradeca.

Kilometar-dva prije Mislinja našu je kolonu, koja se u međuvremenu formirala, napala neka, kako smo kasnije čuli, crnogorska partizanska brigada gustom strojničkom i minobacačkom vatrom. Kako je naša kolona (kola i konji) bila slaba, s vrlo malim brojem vojnika, mogli smo očekivati najgore. Iznenadni napad je, naime, razbio kolonu i »naša« su kola dobila puni pogodak minobacačke mine, srećom nakon što smo iz njih u zadnji čas iskočili.

Dok su se dobro vidljivi partizani spremali da nas dokrajče, na poprište bitke srećom je iz pozadine stigla ustaška Crna legija i nakon nekolikosatne borbe partizani su dali petama vjetra, a mi smo mogli krenuti dalje.

Umjesto Amerikanaca dobili smo - Bugare!

Pred Slovenj Gradecom opet nepregledne mase civila i vojnika. Ceste, a i okolna polja bila su zakrčene. Svako malo nadlijetali su nas engleski četveromotorni bombarderi tipa »Lancaster«, bilo je očito da nas snimaju (ti filmovi moraju negdje u Engleskoj postojati), no napada iz zraka nije bilo.

Nadomak Dravogradu netko nas je zasuo topovskim granatama. Vojnici su se snašli relativno brzo i sklonili, skupa s nama, unutar balističke krivulje, no civili, žene i djeca, postali su izravne žrtve. Slijedio je potpuni kaos tijekom kojeg se bježalo bezglavo na sve strane, pa je bilo dosta civilnih žrtava. Onda se hrvatska vojska snašla, uzvratila vatru i neprijateljski topovi su zašutjeli. Kasnije smo čuli da su Bugari pucali po nama. Ma, otkud sada najednom Bugari? Rekoše nam da su ih Rusi zadužili da Nijemcima i nama zatvore put u Austriju.

Pred Dravogradom, nadomak rijeke Drave, na jednom polju slila se sva ta rijeka ljudi, civila i vojnika. Bilo je tu mnoštvo opreme, kola i konja, samo dragi Bog je znao čije su bili vlasništvo. Ako si želio imati kola i konje, mogao si ih jednostavno prisvojiti. To smo odmah i učinili.

Nakon dvodnevnih i očito jalovih »pregovora« s Bugarima, koje smo gledali kako na svojim motorima s prikolicama, okićeni bijelim pregovaračkim zastavama, dolaze na razgovore s generalom Rafaelom Bobanom i njegovom desnom rukom pukovnikom Franjom Sudarom, neki viši domobranski časnik objavio je svima da će oni koji ne žele s njima u »šumu« biti predani Bugarima. Moj otac i ja odlučili smo ne ići u šumu. Naravno, Crna legija nije se predala Bugarima.

Dok smo bili pod kontrolom Bugara, nisu loše postupali s nama, čak su nam davali i nešto hrane (kruha) i vode. Kružila je priča da Bugari prodaju propusnice za američku zonu. Cijena je navodno bila 5 (zlatnika) napoleondora ili 100 američkih dolara. Mi ih nismo imali, pa smo umjesto Amerikanaca dobili - Bugare!

No jedne noći, dok smo spavali, na pola puta od Dravograda do Maribora, Bugari su nas predali partizanima. Umjesto puta s Bugarima, preko Mađarske, Rumunjske u Bugarsku, pa ako želimo u Tursku, što su nam Bugari obećavali, partizani su nas ubrzanim maršem potjerali u logor u Mariboru. Tko nije izdržao ubrzani hod, nije ni vidio Maribora, jednostavno ga je pojela osvetnička narodna revolucija. Partizanski pratioci kolona zarobljenika, jašući na konjima, ubijali su sve one koji su smalaksali i nisu se mogli kretati. Nama kola i konji spasiše život.

Uniformirane partizanke s jutenim vrećama

U Mariboru nas stjeraše u veliko dvorište neke prilično oštećene vojarne opasane bodljikavom žicom. U tom dvorištu bio je još jedan prostor, također ograđen žicom, a u njemu izbezumljeni mladi ljudi obučeni većinom u ustaške, no i u domobranske odore. Premda to tada nismo mogli znati, ti su nesretnici vjerojatno bili kandidati za njemačke protutenkovske rovove u »Teznu«, nadomak Mariboru. Po noći se u daljini čulo štektanje strojnica, no nitko od nas nije znao razlog pucnjave. Takvu »glazbu« naučili smo slušati tijekom rata, pa nam nije bila neobična.

Na drugoj strani dvorišta vidjeli smo da su u taj, posebno ograđeni prostor, neki novi nesretnici stalno dolazili, no neke su i odvozili. Kamo? Mi to naravno nismo znali.

Samo što smo »parkirali« naša kola i konje, naiđoše uniformirane partizanke s jutenim vrećama da pokupe i ono malo što smo imali. Ručni i džepni satovi, nalivpera, vjenčano prstenje, zlatni lančići oko vrata, sve što je iole bilo vrijedno, unatoč molbama žena da im ostave bar vjenčane prstenove, završilo je u vrećama. Po kolima nisu prekopavali, valjda im je to zadavalo previše posla. Idući dan neki oficiri (vjerojatno) Ozne (Odjeljenje za zaštitu naroda), pokušali su nas ispitivati tražeći naša imena i prezimena, mjesta stanovanja i razloge zbog kojih smo napustiti domove. Sumnjam da su dobili točne podatke od bilo koga. Bilo je opasno reći da si iz BiH-a, naročito iz mjesta kao što su Kupres, Livno, Duvno, Bugojno ili iz Hercegovine itd. No, većina nas s kolima tvrdila je da su nas Nijemci prisilili da im pri povlačenju vozimo opremu.

»Silazite s kola, bando ustaška«

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i zanimanje naših čuvara za nas, činilo se, postajalo nešto manje. Oni mladi ljudi u »žici«, na drugoj strani dvorišta, bili su druga priča. Mene su, doduše pod strogom stražom, puštali izvan našega ograđenog prostora da napojim konje.

Četiri-pet dana kasnije otac mi reče da upregnem konje u kola jer, kako je on odlučio, mi idemo van. Za divno čudo nitko nas nije zaustavljao, čak nas je straža na ulazu pozdravila. Jesmo li imali ludu sreću ili su partizani u logoru smatrali da će nas, civile, neka patrola opet zaustaviti i spremiti u neki drugi logor? - teško je reći. Bilo kako bilo, našli smo se u Mariboru, izvan logora. U iduća dva-tri tjedna, zaobilazeći veća naselja i prometnice, vršljali smo po sjevernoj Sloveniji dok se nismo dočepali Hrvatskoga zagorja.

Po savjetu vlasnika voćnjaka, u kojem smo se odmarali i prenoćili, zaobišli smo Lepoglavu i Oroslavje i na kraju se našli podno Kamenih svatova na zapadnoj strani Sljemena, odnosno Medvednice. Zaustavismo se opet u jednom voćnjaku da se konji napasu i odmore. Dok smo se odmarali, iz kuće na vrhu voćnjaka priđe nam jedan naoružan partizanski kapetan, domaći čovjek, i nakon uobičajenih pitanja kamo idemo i tko smo, zatraži podvoz do Podsuseda. To nam je vjerojatno spasilo mnoge neugodnosti, ako ne i život. Pri ulazu u Podsused, prolazeći kraj kolone tenkova, jedan major, po govoru Srbijanac, vadeći pištolj, poviče: »Silazite s kola, bando ustaška, treba vas sve pobiti.« Naš kapetan skoči s kola i usred prepirke s majorom naredi nam da krenemo dalje. Major je ostao s kapetanom da raščiste tko je ustaška banda a tko nije, a mi sretno izbjegosmo potencijalnu katastrofu i idućeg dana, nakon odmora u prijateljevoj kući u Podsusedu, dođosmo kući na Borčecu. Kad danas čujem što su drugi preživjeli u Sloveniji, mi smo, uz pomoć Božju, zbilja imali ludu sreću da smo živi i zdravi došli doma.