EGZODUS,POKOLJI I EMIGRACIJA
Nekoliko stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila raznog uzrasta i staleža, u pokušaju da se spase od nadolazećih jedinica jugoslavenskih komunističkih snaga, krajem 1944. i početkom 1945. godine bježalo je iz istočnih krajeva hrvatske države prema njezinu središtu, a posljednjih tjedana Drugoga svjetskog rata uglavnom se slijevao prema njezinu glavnom gradu Zagrebu. Početkom svibnja 1945. taj egzodus Hrvata nastavio se prema slovensko-austrijskoj granici.
Prema britanskim vojnim izvorima, hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000 ljudi. Većina njih, vjerojatno tri četvrtine, zarobljena je već na slovenskoj strani granice, najvećim dijelom u trokutu Celje - Slovenj Gradec - Dravograd. Ostali su se uspjeli probiti kroz obruč jugoslavenskih snaga na austrijski teritorij gdje su očekivali utočište kod savezničkih, britanskih snaga koje su zauzele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku.
Međutim, ta su se očekivanja pokazala pogrešnima. Britanci ih nisu zaštitili, već su hrvatske vojnike prisilili na predaju oružja te ih zajedno s civilima izručili Titovim partizanima. Drugim riječima, prepustili su ih osvetničkoj strasti njihovih ratnih neprijatelja, poslali u smrt, koja ih je zatekla neposredno nakon izručenja na nekom od masovnih stratišta, ili su bili izloženi mučenjima na dugotrajnim marševima smrti od austrijsko-slovenske pa sve do srpsko-bugarske granice. Slijedila je najveća tragedija u cjelokupnoj hrvatskoj višestoljetnoj povijesti.
MASOVNA STRATIŠTA
Prema dosadašnjim znanstveno-stručnim istraživanjima, jugoslavenska partizanska vojska ostavila je iza sebe gotovo dvije tisuće masovnih stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.
Nekadašnja hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, istražujući od 1992. do kraja 1999., prikupila je podatke za oko 160.000 hrvatskih poslijeratnih žrtava. Budući da je rad Komisije obustavljen 2000. godine, iz razloga kojih objašnjenje prelazi mogućnosti i namjere ovoga teksta, ona nije dospjela provjeriti i potvrditi podatke za svaku pojedinu žrtvu iz tog popisa, niti dovršiti prikupljanje podataka o svim poslijeratnim žrtvama. Međutim, pouzdano je da se na samo tri velika masovna poslijeratna stratišta - Teznom kod Maribora i Kočevskom Rogu u Sloveniji te na Maceljskoj Gori kod Krapine u Hrvatskoj -nalaze posmrtni ostatci više desetaka tisuća likvidiranih zarobljenika, u najvećem broju hrvatskih vojnika i civila.
Ova tragedija ušla je u hrvatsku povijest pod nazivom Bleiburška tragedija - prema austrijskom gradiću Bleiburgu u blizini kojega je započela tragedija hrvatskih izbjeglica, ili Hrvatski križni put - prema kolonama smrti u kojima su se zarobljenici kretali od slovensko-austrijske do makedonsko-bugarske granice.
Određeni broj hrvatskih izbjeglica ipak je uspio izbjeći zarobljavanje u Sloveniji i izručenje iz Austrije - njih otprilike 40 tisuća uglavnom se smjestilo u zoni britanske okupacijske uprave u Južnoj Austriji, a jedan dio bio je prebačen u izbjegličke logore u Italiji.
POD BRITANSKOM OKUPACIJOM
Na kraju Drugog svjetskog rata Austrija je bila okupirana od strane pobjedničkih vojski. Hrvatske izbjeglice u Austriji, njih otprilike 40 tisuća, uglavnom su se nalazile u zoni britanske okupacijske uprave u Koruškoj. Najveći logor nalazio se u Klagenfurtu, smješten na prostoru današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu. Za vrijeme Trećeg Reicha taj je prostor s nastambama neko vrijeme služio kao vojni zatvor, a potom kao logorski smještaj za strane radnike na prinudnom radu. Također, taj je tzv. lager od svibnja 1945. do kolovoza 1946. bio pod upravom UNRRA-e, a nakon toga je upravu i službeno preuzela britanska okupacijska vojska i zadržala ju do 19. lipnja 1950., kada je civilni dio upravljanja lagerom predala austrijskim vlastima.
Lager je zauzimao oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije barake za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade i skladišta za ogrjevna drva. U logoru su bili osigurani hrana i spavanje kao i mogućnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisano dopuštenje britanskih okupacijskih vlasti.
U tim je uvjetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugušiti. Britanske okupacijske vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.
NADA U POVRATAK
ećina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjelih političkih dužnosnika i vojnih časnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, osnovano Hrvatsko državno vodstvo (HDV) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom policije u NDH i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDV-a bio je organizirati gerilski otporu Jugoslaviji. Vjerujući u skori vojni sraz između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svih dragovoljačkih postrojba u vrijeme NDH.
U takvu ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj su se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. akcija koju je HDV pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne, izašao je živ na slobodu.
Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da ne će biti tako brzog povratka u domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.
POČETCI EMIGRANTSKOG ŽIVOTA
Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba prihvatili su dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog časnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promijenili su i službeni pozdrav kluba ‘Za dom spremni’ u ironični ‘Himalaja Jim’. Ipak, zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.
Potkraj 1950. u lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličnog odlaska na Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacijske vlasti.
U tome se istaknuo trojac - dr. Dragutin Zudenigo, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Dr. Zudenigo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, a za vrijeme koalicijske vlade u Kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u promidžbenim sekcijama Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list Vidici, a kasnije u Klagenfurtu list Plamen. Koncem pedesetih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyne College u Syracusi te član Hrvatsko-američke akademije
IZVIĐANJE U BLEIBURGU
Dr. Zudenigo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju.
Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan Mauer uspostavio je dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Oni su bili pobijeni prilikom povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.
Stjepan Mauer susreo se i s mještankom slovenskog podrijetla Helenom Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njezinim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njezina dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na Istočnom bojištu, ponukali su ju da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka - Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.
