Taslak Vidak-Petar
Moj Križni put
Zovem se Taslak Vidak-Petar p. Martina i majke Anice r. Volarević. Rodio sam se u Podgredama 16. 06 1925. godine. Taj datum je zapisan, a u stvari sam rođen dan prije na sv. Vida po kome sam i dobio ime-Vidak.
Osnovnu školu sam završio u Novim Selima, jer mi je bilo bliže ići u školu u Nova Sela nego u Vid. Kad sam završio osnovnu školu imao sam oko 13 godina i otišao sam u Konavle služiti. Došao sam kod jednoga gazde. Imao je sina istih godina kao i ja. S njim sam se sprijateljio i čuvali smo mazgu, vola, ovce i koze. Čuvali smo stoku ispod brda Snježnice. To je visoko brdo. Tu smo imali staje i kuću gdje smo ponekad i prenoćili. S drugu stranu brda je bila željeznička stanica Mihanići. U Mihanićima je bio i vojni magazin oružja. Kad je pala stara Jugoslavija, vojska je otišla, a mi smo kao i drugi otišli u napušteni magazin i uzeli dvije puške i torbu municije.
Ipak smo mi bili dječaci pa oružje nismo zadržali za sebe nego smo ga dali odraslima u selu. U Konavlima sam ostao četiri godine, do jesni 1942. Tada sam otišao kući u Vid. Godine 1943. trebao sam ići u rat, ali me je izvukao da ne idem u rat Pero Gluščević, jer mi je već brat u ratu nestao, a nisam bio ni najboljega zdravlja. Ipak su me 1944. godine, u svibnju mjesecu, digli u rat. Tada nas je iz Vida išlo mnogo, jer su pokupili sve momke iz župe Vid. Nije bilo nikakve vizite nego je bilo zborno mjesto kraj Vage u Metkoviću za sve mladiće iz cijele okolice Metkovića. Ne mogu reći da nas je bilo iz naše župe stotinu, ali nas je sigurno bilo preko 50.
Poslali su nas u Mostar. Prenoćili smo na stanici i sutradan smo krenuli za Sisak. U Sisku su nas obukli u njemačku uniformu, sve nova odjeća, ali bez oružja. Otputovali smo u Holandiju. U putu smo ja i Jozica Taslak oboljeli od tifusa i ostali u bolnici kraj Münchena. U bolnici smo bili mjesec dana. Liječili su nas i ozdravili smo. Tada su nas opremili k našoj grupi u Holandiju u Groningen. Bilo nas je oko 3oo mladih vojnika. Tu smo učili u školi 6 mjeseci vojne vještine. Odatle smo poslani na poluotok Rigu u Baltiku, iako su se već saveznici iskrcali u Normandiji. Tu smo bilo kratko vrijeme. Odatle su nas povukli u Trst skupa sa našim hrvatskim oficirima. Na željezničkoj stanici u Berlinu sam otišao kupiti kruha i izgubio se. Vlak je otišao. Kad je to shvatila Vojna policija, uzela me u svoje auto i vozili su tako brzo, da su na jednu stanicu stigli prije vlaka i tu su me bez ikakvih posljedica priključili svojima. Kad sam došao u Trst, ostali smo tu tri dana u nekoj vojarni.
Pred Božić je bio pokret za Zagreb. U Zagrebu su nas rasoporedili na neke punktove da kao mlada i obučena vojska držimo stražu. Mene i Jozicu Taslaka je zapalo da budemo na straži u ministarstvu domobranstva. Tu smo ostali oko četiri mjeseca, sve do pada Hrvatske, do 15. 05. 1945. godine. Nisam ni znao da je kapitulacija. Ja sam ostao i dalje na straži. Kad me vidio jedan vozač, da ja još držim stražu, začudio se i upitao me zar sam ja još ovdje i koga ja još čuvam. Zatim me upitao da li pušim. Dao mi je dvije velike kutije cigareta. U ministarstvu nije bilo nikoga. Nismo znali ni kuda ćemo ni što ćemo. Jozica i ja smo, onako iz dosade i znatiželje, kako nikoga nije bilo, ušli i pregledavali prostorije ministarstva. Vidjeli smo kako vise generalske odjeće, oružje… U jednoj smo sobi vidjeli veliku hrpu novaca. Jozica i ja smo napunili svoje telećake novcem i krenuli put Austrije. Nitko nas putem nije dirao. I tako smo došli s telećacima punima novca u Austriju, na polje kod Bleiburga. Došli smo sve do žice gdje su bili Englezi.
Naši oficiri su s njima pregovarali da nas prime, ali Englezi nisu htjeli ni čuti. Tada su naši oficiri rekli: «Momci idemo nazad, pa što Bog dade!» Oružje smo već prije, jedno dvije ure, odložili. Partizanski su oficiri s nama postupali lijepo. Nismo znali da glume. Krenuli smo nazad, kući. Uputila se kolona po 8 u redu. Tu je bilo vojske, časnika i civila. Svi smo išli zajedno. Tako je bilo dok nismo izašli iz Austrije. Ali kad smo izašli iz Austrije najednom se promijenilo sve. Nije više bilo glume ni lijepog postupanja. Partizanski oficiri su uzjahali na konje, a nas su počeli tjerati brzim korakom. Ljudi su bili iscrpljeni, neispavani i gladni. Neki su bili i bolesni i nisu mogli, sve da su i htjeli, ići brzim koracima. Partizane to nije bila briga. U njega bi samo sasuli rafal ili nekoliko metaka i išlo se dalje. Tada sam sa svoje desene strane ugledao svakih nekoliko metara mrtvoga čovjeka. Sve su ih na taj način ubijali. U početku nisam shvaćao što se to događa. Brzo sam i ja i svi ostali shvatili, a oni nas žele sve pobiti. Svakoga tko nije mogao ići samo bi ubili i gurnuli niz nasip prema Dravi. Bio sam među zadnjima.
Jedan mladi partizan najednom počne vikati na nas zašto ne idemo brže. Opalio je cijeli rafal. Meni se učinilo, da on nije pucao direktno u ljude nego u granitne kocke. Je li on pucao u granitne kockice pa se metci odbili, ne znam. Činjenica je, da je tu palo desetak mrtvih ljudi. Ja sam se prepao i gledao da li sam krvav. Srećom nisam bio krvav. Nije me pogodilo. Partizan je bio vrlo mlad. Ja sam dobio dojam da nije imao više od 15 godina. Iza toga sam vidio kako zadnje, koji ne mogu ići u koloni, redom ubijaju i samo ih obore niz nasip prema Dravi. U koloni prema Mariboru vidio sam mnogo poznatih ljudi koji se nisu nikada vratili svojim kućama. Tako sam vidio Matu Bebića p. Stipana iz Podgreda, Matu Bukovca, iz Pruda zvanog Dimida, zaboravio sam kako se prezivao Marušić ili Volarević. Svi ga se stariji ljudi iz Pruda sjećaju. U koloni sam se uvijek nastojao držati svojih poznatih: Jozice Taslaka, Ivana Volarevića Ćirka i Jakova Šljega svi iz naše župe Vida, te jednoga Žuveleka, mislim da je iz župe Vidonje. Ime sam mu zaboravio. Bio je i Šime iz Bijeloga Vira, njemu sam zaboravio prezime. Radio je kasnije u Metkoviću u Komunalnome. Odatle je otišao u mirovinu.
U večer oko 18 sati smo stigli u Maribor. Tu su nas utjerali u nekakvi park. Svugdje okolo je bila ograda. Na ulazu su stala tri partizana sa tablama na prsima. Na jednoj tabli je pisalo: Ovamo ustaše. Na drugoj: Ovamo oficiri, a na trećoj: Ovamo domobrani i civili. Ja sam naravno išao sa domobranima i civilima, jer sam bio domobran. Tu smo primili nekakvu juhu. Imao sam sobom njemačku porciju i pribor za jelo. U porciji su bile tri pregrade: jedna za juhu, druga za meso i treća za salatu. Na nuždu smo išli na jedan veliki i dugi kanal. Tu smo ostali oko tri dana. Jedne večeri nas rastjeraše partizani od toga kanala. Nisu nam dali blizu kanala. Otjerali su nas na oko tri stotine metara. Jednu noć je počelo na tom kanalu stalno pucati. Nismo znali zbog čega stalno puca. Preko dana smo htjeli na kanal otići vršiti nužde. Kad smo došli vidjeli smo da nema kanala. Samo smo vidjeli kako vire ruke ili noge. Mi smo od straha pobjegli. Kanal je bio potpuno zatrpan. Tu su pobili sve oficire i ustaše. Pretpostavljam, da je tu pobijeno najmanje 20 ili 30 tisuća ljudi. Kasnije sam doznao, da su taj kanal kopali Njemci protiv tenkova. To je bilo strašno vidjeti kako vire noge, ruke ili cipele…
Odatle je bio pokret prema Virovitici, uz granicu Mađarske. Opet smo na jednoj ledini zanoćili, negdje blizu Virovitice. Spavali smo na ledini. Bila je suša, pa nije bilo mokro. Stavio sam telećak pod glavu. Noću su došli partizani i sve nas pretresali. Tražili su novce, penkale, ručne satove… Kad mi je partizan otvorio telećak našao je novce koje sam ponio iz Zagreba. Ja sam šutio. On ništa nije govorio nego je odnio i telećak i novac. Do Virovitice nas putem nije nitko od civila napadao. Došli smo u Popovaču pred podne. Narod Popvače je donio toliko kruha, da smo se svi najeli. Žena je bilo na stotine koje su ispekle kruh i donijele nam ga. U Pakracu sam vidio bunar. Izdvojio sam se iz kolone i išao se napiti. Kad sam glavu stavio u posudu, jedna žena koju nisam opazio, nekom latom me udarila po kostima i po glavi. Brzo sam pobjegao u kolonu. Shvatio sam, da smo naišli kroz pravoslavno selo. Iza toga smo išli još nekih desetak kilometara prema Dunavu. Iako je Dunav bio još daleko, tu smo stali. Bilo je poslije podne oko tri, četiri ure. Došla je jedna grupa partizanskih oficira i izdvojila iz te kolone sve Dalmatince. U koloni je bilo 50 do 100 tisuća ljudi. Rekli su nam da su i oni iz Dalmacije i da ćemo ići kućama. Tu su nas, po prilici tri do četiri tisuće, zbili u nekih desetak vagona. Mislili smo da stvarno idemo za Dalmaciju.
Prošli smo Zagreb i idemo prema Karlovcu. U Karlovcu je bio zastoj. Ne znam što je bilo, ali smo izgleda tu bili zaustavljeni od srpskih oficira. Nisu nam dali dalje. Naredili su nam, da izađemo iz vagona i odveli su nas u logor. Zloglasni Dubovac. Izgledao je sa mnogo zgrada onakvih kao što je metkovska duhanska stanica. Tako su zgrade bile slične. Ulazili smo po grupama i predavali smo vojne knjižice. Ja i moji rođaci smo imali njemačke vojne knjižice. Predali smo ih i išli smo na katove zgrada kako su nas raspoređivali. Mene su odredili da idem na četvrti kat jedne zgrade. S nama je bio Petar Talajić, koji je bio domobranski časnik. Iskusan i razborit. Tu smo ostali oko mjesec dana. Gladovali smo, a predpostavljam, da smo čekali naše dokumente koje su opremili na naše Mjesne odbore. Ja i Jozica smo podigli par kupa sa krova, jer smo bili pod krovom. Vidjeli smo da noću odvode dva po dva vezane žicom. Nismo znali kamo ih vode. Samo znam, da je najednom Jozica rekao: "Eno odvedoše Matu Bukovca i Dimida iz Pruda." Tu su Ivana Volarevića tri puta prozivali, ali mu je rekao ovaj Talajić: "Nemoj se javljat" I tako se spasio. A Marević Jure p. Stipana sa Dragovije kad mu je netko u jutro kazao, da su ga sinoć prozivali, on je malo slabije čuo, sutradan je išao stražaru reći, da su ga čitali ali da on nije čuo. Ovaj je valjda bio dobar čovjek i znao je kud su išli oni koje su sinoć prozivali njega je potjerao: "Bježi, tko te što pita!" Tako je Jure i danas živ. Živi u Slavoniji.
Jedno jutro prozivlje nas oko 20. Petar Talajić nam je rekao:»Kad vas prozivlju na večer nemojte se javljat, a kad vas prozivlju u jutro mogli bi se javit, jer, ne mora biti zlo.» Nas jedno 20 je prozvalo i opremili su nas u jednu napuštenu školu. Davali su nam dobro jesti, da se oporavimo. Tu smo ostali oko 20 dana. Mogli smo izići vani, a žene na tržnici su znale tko smo, pa bi nam davale sira, kruha… To nam i nije bilo potrebno jer smo imali dobru hranu. I nakon 20 dana obukli su nas u III. krajišku brigadu kao partizane. Jednoga jutra odemo u jedinicu, dobijemo pušku, opasač, a robu smo imali na sebi koju nisam promijenio za godinu dana. Tada su nas rasporedili u Topusko u jedan vod. Noću smo išli u patrolu. Išli smo po trojica. Bilo je kamišara i ustaških i četničkih. Nisam naišao na nikakav problem. Tu nas je i zima zatekla. Uvijek smo išli u patrole. Nikada nismo na nikoga naišli.
Nas su mogli ubiti jer je bilo bjegunaca na sve strane. Bio sam na straži na stanici, na vojnom magazinu. Bio je pun oružja. Smjena je bila redovita nakon dvije ure. Nakon toga kako sam se pokazao kao discipliniran vojnik, odredili su me u vojnu školu u Tuzlu 8 mjeseci. Obuku sam svladao s odličnim i dobijem čin vodnika. U jesen 1946. dobijem prvo odsustvo. Bio sam aktiviran kao vodnik. Imao sam veliku plaću, oko 4.ooo dinara. Dođem kući na odsustvo, valjda je bio deveti mjesec i zateknem kući sestru Maru koja je imala 13 godina. Imala je smo jedan razred osnovne škole kojega je polazila za vrijeme Talijana. Stupim u kontakte sa učiteljicom Zorom Čizmić i zamolim je kako bi nju uključili u školu. Bila je u I. razredu odličan đak, pa mi je rekla učiteljica:» Neka ide do Božića u II. razred, po Božiću do ljeta u III., a na jesen neka ide u IV. kroz cijelu godinu. Nju je zatekla još sedmoljetka i sa odličnim je završila sedmoljetku u Metkoviću. Poslije dogovora sa učiteljicom Zorom vratio sam se u vojsku.
Komesar me je pozvao i obavijestio da je došlo naređenje iz Generalštaba, da tko je bio u neprijateljskoj vojsci ne može biti aktivni podoficir. Skinuli su mi plaću ali su mi ostavili čin i rukovodstvo voda. U vojsci sam ostao do jeseni 1947. Pred moju demobilizaciju dođe k meni komesar. Ispričavao mi se za sve što je bilo, da je bio nesporazum, da ostanem dalje u vojsci, da će me aktivirati i da ću ići na vojnu akademiju u Beograd. Ja sam to odbio jer su mi brata ubili. Bio je zarobljen i bacili su ga u jamu. Nisam pristao na ponudu nego sam u jedanaestom mjesecu 1947. došao kući svojoj majci. Živio sam od lova jedno vrijeme jer je lova bilo dosta. Zatim sam se uspio zaposliti u Razvitku. Bio sam dobro pismen. Radio sam sa Bajom poslovođom u Metkoviću. Bio je poslovan čovjek. Na ljeto sam išao dvije ture na autocestu Zagreb-Beograd. Kao dvostruki udarnik sam se vratio i Komitet me primi u partiju. Tako sam se zaposlio u tvornici prehrane u Opuzenu. Radio sam u nadničkom uredu za plaće.
Nakon dva mjeseca pošalje me tvornica Opuzen u Zagreb u knjigovodstvenu školu. Tu sam se stvarno osposobio za trgovinu jer sam imao dobre profesore. Zatim sam radio 2 godine u knjigovodstvu tvornice u Opuzenu. Potom sam došao u Razvitak i 1957. godine sam došao u Razvitkovu trgovinu u Vid. Oženio sam se 1960. godine u lipnju iz Pruda sa Ivom Volarević Markanovom. Ovdje smo živjeli i dobili nakon godinu dana kćer Vesnu. Godine 1961. uhapse mene i sestru Maru. Ona je bila studentica u Beogradu. I zbog politike završimo u zatvoru. U Makarskoj smo bili u istražnom zatvoru 2 mjeseca. Nakon istrage me puste kući godinu dana. Čekam suđenje, a to je u stvari mučenje. Osude mene i Maru sestru 14 mjeseci u Lepoglavu. Kad sam izdržao kaznu, došao sam kući. Žena se već zaposlila u Vagi, a ja sam čuvao malu Vesnu. Ona je radila i od toga smo živjeli. Preko prijatelja 1965. godine sam dobio papire za Njemačku. U Njemačkoj sam ostao 20 godina. Svu djecu sam školovao, kuću napravio i evo me još po Božjem daru živa.
Vidak Taslak
