Moj brat Marko Tomušić - Škico, rođen je 1922. u Baziku. Sa 19 godina, 1941. otišao je u hrvatsku vojsku u Belišće.  Odatle je otišao na ratište sjeveroistočne Bosne gdje je sudjelovao u borbama protiv četnika. Jednom su ih četnici potisnuli prema rijeci Savi pa se Škico spasio preplivajući je. Krajem travnja 1942. godine vratio se u rodno selo.

Predpostavljao je što sve čeka pučanstvo Bazika i okolice i odmah je započeo organizirati obranu, obučavati ljude i nabavljati oružje. U to vrijeme su četnici u Posavini bili jaki, silovni, pa pljačke i maltretiranja nisu bila rijetka. Posebno su bili učestali prepadi na cesti, iz Grebnica prema Bosanskom Šamcu. Prvih dana Škico je imao petnaestak ljudi. Zapovjedništvo im je bilo u kući Tunje Lukića, u kojoj je prije Drugog svjetskog rata bio dućan. U to vrijeme imali su nekoliko manjih akcija, isključivo da zaštite sela i civile.

Veći problemi započeli su oko Uskrsa 1943. godine kad je iz pravca Gradačca došla jedna jača partizanska jedinica. zbog malobrojnosti branitelja partizani su uspjeli zarobiti Škicu i s njim još Tunju Lukića, Josu Kobaša, Maroša Markovića i još dvojicu ili trojicu ljudi, čijih se imena na žalost više ne sjećam. Otjerali su ih u Gradačac i zatvorili u Kulu. Jedan kraći period proveli su u zatočeništvu, nakon čega je naređeno da se svi strijeljaju. Povedeni su teško svezani na strijeljanje izvan Gradačca u već pripremljeni zajedničku grobnicu. Škico, kao vrlo sposoban i okretan momak, na vrijeme se uspio osloboditi žice s ruku i neposredno prije partizanske paljbe skočiti niz jednu strminu. Pucali su za njim, ali ga zbog noći, šume i njegove spretnosti nisu pogodili. Ostale su pobili.

Za Škicom su odmah organizirane potjere, ali se on uspio dokopati jednog muslimanskog sela. Tu ga je lijepo primio jedan domaćin. Nahranio, obukao, obrijao i skrio dok potjere nisu prestale. Zajedno su odlučili da se pokušaju domoći Bazika. Taj hrabri, nepoznati Musliman, Škicu je obukao u žensku muslimansku nošnju, natovario na konjska kola i dobro umotao u jastuke. Krenuli su put Šamca. Na ulazu u Slatinu dočekala ih je ojačana četnička straža. Pitali su kud ide, koga vozi, i zar nije bolje da čuva glavu uz ženine dimije? On im je odgovorio da ga je velika ženina bolest natjerala da krene put Šamca, gdje je čuo da ima dobar doktor i da tamo mora ići bez obzira na sve opasnosti! Sva sreća da četnici nisu ozbiljnije zavirivali u kola i u „ženu“, pa si ih nakon nekoliko minuta propustili.

Nakon što su prošli Lugove, skrenuli su kolima kroz Hasiće, Tišinu i Novo Selo i sretno stigli do Grebnica i Bazika. Poslije mi je Škico pričao da je cijelo vrijeme u kolima držao spremne dvije ručne bombe. Muslimanu, koji je dovezao Škicu, natovarili smo puna kola kukuruza, a Škico mu je rekao da u povratku onoj četničkoj straži kaže, „da su mu ženu teško bolesnu zadržali u Šamcu“! U Gradačcu je bio silno izmučen, udaran, ali se nije niti dana odmarao, već je odmah počeo ponovno organizaciju obrane, naoružavanje i obuku ljudi. S ljudima nije imao problema, jer su i oni shvatili što ih narednih tjedana i mjeseci može snaći. Prvo je obučio 30 do 40 ljudi, među kojima je bilo i nekoliko iskusnih povratnika s drugih bojišnica. U to vrijeme izgradili su i jednu nastambu (vojarnu) za smještaj ljudi.

Nekako u to vrijeme Škici je iz Slavonije dojavljeno da njegovu pomoć traži jedna satnija Muslimana, koja se u jesen 1943. godine odvojila od Handžar divizije u Vinkovcima, ne želeći ići na frontu preko Save kod Teočaka. Od Škice su tražili da ih preveze preko Save i osigura nesmetan prolaz prema Majevici. Škico ih je prihvatio, prevezao preko Save u grupama od 7 do 8 ljudi i odmah iza nasipa razoružao, kad ih je sve razoružao ponudio im je da ostanu u Baziku i zajedno se bore protiv četnika i partizana. Tu ponudu prihvatilo je 6 do 7 ljudi, kako su ostali izrazili želju da idu svojim kućama, pušteni su ali bez oružja. Predali su tada tri minobacača, 4 do 5 teških strojnica, dosta drugog naoružanja, granata i streljiva. To naoružanje, te učestali upadi četnika, ojačali su Škicinu bojnu na oko 700 ljudi. U to vrijeme Škico se oženio sa kćerkom Tunje Lukića, a kum mu je bio Petar Rajkovačić, vitez od Odžaka. Kumstvo je Škico vratio Petru kad se on ženio.

Krajem 1944. četnici su iz Posavskog i Trebavskog odreda, na čelu sa popom Savom, grupirali oko Šamca jake i dobro naoružane snage, u namjeri da ga zauzmu. Iako su pripremili velike snage, od napada su odustali u zadnji čas, jer su rijeke Bosna i Sava bile izrazito nadošle i izlile se po dijelovima grada, tako da su do njega vodila samo dva tri puta po kopnu, što je omogućavalo lakšu obranu. U tim uvjetima četničko zapovjedništvo je donijelo odluku da preusmjere napad na Odmut, Grebnice, Bazik, Domaljevac. izadta je naredba da se ubija sve redom. U Odmutu su počinili prva ubojstva nad starcima i djecom. Do Škicinog je zapovjedništva tada doletio jedan konjanik i obavijestio što se dešava na zapadnom krilu obrane. Škico je dobar dio svojih ljudi uputio prema glavnom pravcu četničkog napada, a drugi dio lijevo, kako bi zaobišli glavninu četničkih snaga i udarili s boka. Bila je to teška i krvava borba u kojoj su četnici i po cijeni velikih gubitaka htjeli probiti obranu. Boj je završen velikom pobjedom Škicine bojne. Tu je ostalo na stotine mrtvih četnika i nikada se više nisu oporavili u tom području. Škico je postao junak.

Međutim situacija se na drugim frontama iz dana u dan zapletala. Tako je u Škicino zapovjedništvo iza Uskrsa 1945. godine stigla zapovijed iz Glavnog stožera HOS-a za povlačenje. kao mjesto okupljanja naznačeno je selo Kruševica u Slavoniji. Škico je zapovijest teško primio k srcu, ali je na koncu je sa svojim bojovnicima ispoštovao zapovijed. Zajedno s glavninom ustaških i domobranskih snaga iz Slavonije u pravcu Zagreba i Austrije povlačila se i Škicina bojna. Pri povlačenju i stalnim borbama Škico je nastupao zajedno sa Maxom Luburićem. Pri povlačenju HOS-a pružali su veliki otpor partizanima. zbog zasluga Škico je u Karavarskom proglašen vitezom. Kod Dravograda došlo je do razdvajanja Luburića i Škice. Rezultiralo je predajom Škice i njegovih ljudi partizanskim jedinicama. Odmah su započele masovne likvidacije ljudi, križni put i radni logori. Škico je ostao živ pod imenom Mato Tomušić (koji je prije poginuo u sukobima sa partizanima na Kozari), radeći u tzv. radnim grupama. Na mjesto gdje je on radio vrlo često su dolazili oficiri OZNA-e raspitujući se upravo za njega. Osjećao je da mora bježati. Pri bijegu, sudbina je htjela, da je naletio na partizanskog oficira, bivšeg ustaškog satnika iz vremena kad su se zajedno borili sa četnicima u okolici Bijeljine. Od njega je dobio dozvolu za nesmetano kretanje. S njom je stigao do Malice (stanovi blizu Slavonskog Šamca). Tu je preplivao Savu i došao kući u Bazik. Započeo je odmah sa organiziranjem ostalih pojedinaca, koji su pristizali sa raznih strana. Stvoreno je jako križarsko jezgro. Nažalost, ubrzo je za njih saznala OZNA, koja je započela sa progonima, zasjedama i zamkama, ali bez posebnih rezultata. Škico je bio stalno u pokretu. Kretao se po Posavini i Slavoniji u isčekivanju najavljivanog svehrvatskog ustanka i postrojbi koje će doći iz inozemstva.

Prvoga dana proljeća 1946. godine ubijen je mučki, izdan od naših ljudi, koji su u to vrijeme iz raznoraznih razloga počeli surađivati s „novom vlašću“.

Ja, njegov brat i svi drugi koji su poznavali Škicu, znamo da ga OZNA nikada ne bi uhvatila ili ubila, da nije bilo izdaje.