ĐAKOVČANI HODAJU PO KOSTIMA SVOJIH MRTVIH!
Teški zločini na koje se u srcu Slavonije još uvijek prisjećaju, premda za njih nitko nikada nije odgovarao. Obitelji svoje žrtve nisu i ne mogu zaboraviti.
U taj grad 17. Travnja 1945 ušle su jedinice Jugoslavenske armije, 21. srpska i 6. lička divizija. Po sjećanju još živih svjedoka odmah je nastao pokolj u samom gradu, tako da imamo više masovnih grobišta. Najpoznatija masovna grobnica je u centru grada na Trgu Alojzija Stepinca gdje je pokopano oko 80 žrtava pretežno Đakovčana. Drugi veći pokolj je učinjen na žrtvama koje su odvedene u četveroredu u pravcu Požege. Po sjećanju svjedoka kolona je imala oko 400 osoba. Te žrtve se nalaze u grobištima od Imrijevaca, Sovskg Dola i zadnje žrtve su ubijene u selu Ruševu, a na komemoraciji održanoj u petak sudjelovalo je tisuće obitelji žrtava. Doista, tisuće Hrvata ubijeno je koncem ili nakon Drugog svjetskog rata bez suđenje ili dokazane krivice, a mnogi od njih su civili. Za te komunističke zločine nitko nikada nije odgovarao. Pouzdanih i točnih podataka o broju stradalih s područja Đakova i okolice u neposrednom poraću zapravo nema, tvrdi povjesničar s kojim smo komunicirali. Dokumenti koji govore o komunističkoj represiji teško se pronalaze, ali prema popisu OZNA-e u nekoliko dana uhićeno je 200 osoba. No, prema nekim navodima uhićeno je 500 osoba.
Do podataka je najlakše doći komunikacijom sa svjedocima, a www.dw-world.de prenosio je svjedočanstva preživjelih. U nekim obiteljima traume su žive i danas. Mladenu Ižakoviću ubijena je majka, a na spomen njezina imena čovjek od 75 godina i danas zaplače. Ubijena je u zatvoru OZNA-e u Đakovu. Najveći broj ubijen je odmah po ulasku partizanskih jedinica u Đakovo. Imali su ljude koji su hodali po kućama i vršili popis, a kada je ušla 21. srpska divizija odmah su išli ciljano po točno određenim domovima. Znali su koja ulica vodi u koje dvorište.
Pero Šola, predsjednik đakovačkog krila Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka pričao je svojevremeno o zločinima u Đakovu pa je tako iznio priču o komunističkom teroru prepričavajući slučaj muškarca kojemu su oca odveli iz kuće u Selcima pored Ruševa, nedaleko od Požege. Tamo je bilo najpoznatije stratište na kojemu su ubijani civili iz Đakovštine. Čovjek kojega su odveli ondje je i ubijen, a on ga se i danas sjeća jer kada su mu oca počeli vući van, kada je uhvatio svojega tatu za noge jedan partizan ga je gurnuo i bacio ga o zid.
A evo tog sjećanja, ispričanog na šokačkom dijalektu đakovačkoga kraja:
– Ušli su unutra dva partizana, njega su čapili onako nemilosrdno, njemu su vezali ruke. Ja sam se uvatio njemu za noge – kao, ne dam ga – međutim, oni su me otkinuli od noga, bacili u ćošak i njeg’ su odveli. To je bilo, dabome, plač i tako – svjedočio je Stjepan Jakab za dokumentarni film o Đakovčanima, žrtvama partizanskih zločina, koji potpisuje Mario Šulina. Stjepan Jakab imao je sedam godina kada su mu odveli oca: Ja sam se pit’o – otac je oš’o u počnama, u onim kućnim, noćnim počnama – ja sam se pit’o kak je on mog’o po onoj kaldrmi stić’ u Ruševo. Vjerujem da je iš’o bosim nogama, ali vjerujem da nije im’o čak možda ni kože na nogama. U Ruševu mu je otac ubijen. ‘Mama je rekla nema nos, nema oči, uši porezane, a to smo čuli i od žene koja je potvrdila da je gledala što su radili.’
Šola se susretao i s ljudima koji su svjedočili o brutalnostima na put do Ruševa. Pričao je tako o ženi koja je govorila kako je 15 ljudi živo zapaljeno, a ona ih je pokušavala gasiti vodom jer taj prizor nije mogla gledati.
Procjenjuje se da na području Đakova postoji tridesetak grobišta. U samom gradu mjesto za likvidaciju bio je protuavionski rov. Na grobištima su partizani prvo iskapanje dopustili nakon tri mjeseca. Žene koje su vidjele svoje muževe počele bi plakati, a to se tadašnjim vlastima nije dopadalo pa su ih rastjerali i ista ponovno zatvarali. U nekoliko sati odnijeli su tijela šest do sedam njih i dostojno ih sahranili. Poslije se to grobište nije diralo, o njemu se šutilo. Riječ je o prostoru iza župne crkve Svih svetih („Male crkve”) u središtu Đakova, koji je nekada nazivan Župna bašča, Parokova livada ili Župni voćnjak. Na njemu je 60-ih podignuta zgrada „Komiteta”, u kojoj se danas nalazi više općinskih institucija. Bageri su tada ponovno otkrili kosti iz 1945. “Kada su naišli na kosti došla je policija, tako kažu svjedoci. Kosti su skupljene u vreće i odnesene su na nepoznato mjesto tako da ne znamo o koliko je ljudi riječ,” kazivao je Šola. Prema njemu, najveća tragedija jest što je zgrada sagrađena na dijelu površine na kojoj je bio rov u kojem su partizani likvidirali Đakovčane, dvije trećine su ispod ceste i nogostupa što pak znači da građani i danas hodaju po svojim mrtvima. Dakako, ova kratka svjedočanstva samo su dio tužne priče o partizanskim zločinima, za koje, spomenimo još jednom, nikada nitko nije odgovarao.
