Noć u bunkeru na Drini s Crnom Legijom    

” Opisat ću jedan događaj vezan uz naš odlazak iz Goražda i selidbe u Sarajevo… mi smo, dakle, malom uskotračnom željezničkom prugom krenuli prema Sarajevu. Pošto su partizani, srušili sva tri mosta, nismo se mogli ukrcati na vlak u Goražde, nego smo morali pješke ili nekim prijevoznim sredstvom doći do Kopača…

Željeznička postaja Kopači, prema mome sudu, a od tada nisam nikada bio ondje,udaljena je možda pol kilometra od rijeke Drine. Mi smo se tada našli u žarištu borbe, jer su meci počeli fijukati nad vlakom i po vagonima.Zapovjediše nam da legnemo i mirujemo.

Kako se odmah pored željezničke stanice nalazio betonski Ustaški bunker, i to na dva-tri kata, Ustaše su smjesta prihvatile borbu i odgovorile na paljbu, čak pojurile prema mjestu odakle su četnici pucali, kako bi došli bliže Drini i mogli bolje gađati. Nastala je velika pucnjava….Kada je prestala, ustaše nam rekoše,da polako izađemo iz vagona i da idemo kuda koji… Vidjevši da nekoliko putnika ide prema bunkeru, i ja pođoh za njima. Našao sam se u prizemlju ustaškog bunkera….

Ono što sam tada vidio u tom bunkeru na Drini ostat će moja trajna uspomena na Ustaše.Kada je pucnjava bila najžešća,svi vojnici izađoše iz bunkera,svi osim dvojice ranjenih,i potrčaše prema Drini.

Dakle,nitko nije bježao od Drine, nije se skrivao, nego obratno, jurnuše prema Drini. Ostao sam zadivljen kako su radosno hrlili u borbu, vedro kao da idu u svatove. Jedan je mladi Ustaša govorio:”Idemo se boriti za Hrvatsku do Drine!” Kad bi USTAŠE vidjele odakle četnici pucaju, odmah bi tamo jurišale.

>> Bitka na Lijevče polju, ‘drugo Kosovo za Srbe’, kako je priznao D. Mihajlović

Ja sam čučao kraj jednog ranjenog u bunkeru i dvaput pitao:” Čiko,hoćemo li bježati?”- misleći da bi četnici mogli prijeći Drinu i napasti bunker.
Ranjenik se nasmijao i rekao :” E, moj mali, iako ti je ime Ante, ti nikad ne bi mogao biti Ustaša. Ustaša nikad ne bježi! Ustaša samo juriša i ide naprijed!”
Zastidio sam se i zbunio. Poslije sam se malo pribrao i odgovorio mu: ”Znam,čiko, ali ja sam vidio kako Talijani bježe kad zapuca, kako četnici bježe, a ni partizani nisu baš previše žurili u borbu,pa sam mislio….!”

Odgovorio mi je: ”Mali moj, zapamti, Ustaša ne bježi! Ustaša se bori i gine do posljednjeg metka,a ne bježi! Gdje su to Ustaše bježale od četnika! Nosiš Poglavnikovo ime, a sramotiš Poglavnika!”

 

Anto Baković “Dječak s Drine” poglavlje 56. Noć u bunkeru s Bobanovom Crnom Legijom /str.307,308/

 

…(…)…No vratimo se dolasku Crne legije u Goražde.
Pošto je i posljedni partizan prije dan-dva napustio Goražde,preostalo stanovništvo u Goraždu /muslimansko i katoličko/ izlazi na ulice i gleda prema Jabuci, malom brdu iznad Goražda,kada će se pojaviti Crna legija.

Tako dođe i taj toliko očekivani dan/ne sjećam se točnog datuma/.Negdje oko podneva,iz pravca Jabuke silna se prašina digla.Ide vojska, ide četa za četom. Mi smo svi istrčali na ulice.Čekamo taj radosni trenutak kada će napokon i ustaše doći u Goražde.Ljudi plaču od sreće.Plaču i mnoge muslimanke koje su ostale žive i kazuju: ”Šućur Alahu, Bogu hvala,što dolazi naša vojska” – kad iz pravca Popova ugledaše ustaše.I svi oni što su bili sakriveni, a mnogi su bili sakriveni u rupama i zemunicama,izađoše na doček ustaša. Gotovo je svatko za vrijeme četničke strahovlade iskopao u zemlji neko sklonište da se skrije. Samo onaj koji se sakrio, ostao je živ…..(…)…..

Konačno, ulaze u Goražde.Došao sam blizu njih, gledam ih, rukujem se s njima, žene im ljube ruke, grle ih, grle ih i ljudi.Oni, jadni, ne znaju što će, zbunjeni su,kao da ih je stid, kao da se ispričavaju što nisu prije došli… Čvrstim korakom stupaju, idu prema vojarni.Tamo stanu. Još ne ulaze u vojarnu. Zauzeli su prostor između baraka u srednjem logoru, točno preko puta naše kuće, očito čekaju da se svi skupe……

Sutradan sam sa skupinom goraždanskih dječaka došao do vojnih baraka da vidim što rade.Taj moj susret s takvim “ustašama” bio je presudan što sam cio život imao sasvim drugčije mišljenje o ustašama od onog službenog, iz školskih knjiga, novina i već ustaljenoga javnog mišljenja.Ovo je moje svjedoćanstvo što mi ga nitko ne može ni falsificirati ni ukrasti, jer je istinito.

Na prostoru oko vojnih baraka bilo je mnogo ustaša, očito su imali slobodno vrijeme, Na naše iznenađenje vido sam kako neke ustaše mole iz molitvenika. Jedan je sjedio na travi, uzeo molitvenik i to BISERJE Sv.ANTE – isti kao naš, i moli se.Tamo dalje još se jedan moli. Drugi pak piše pismo kući, treći drži krunicu u ruci… nitko od ustaša nije oštrio noževe i bajunete, kao što su to četnici radili. Umjesto da oštre noževe, oni se Bogu mole, pišu kući pisma, dvojica-trojica leže pa se odmaraju….Nama goraždanskoj djeci bilo je čudno gledati takve “Crnce” iz ustaške Crne legije, jer smo očekivali sasvim drugu sliku, slušali smo svakave priče, razumije se od partizana i Srba.

 

Knjiga “Dječak s Drine” A.Baković/ poglavlje 49.str.274,275