Mile Ilić i Kata Vučić

Prisjećanja na drugi svjetski rat

Život prođe ko dlanom o dlan, kad promisliš koda je jučer bilo, a ono prošlo već šezdeset godina, prozbori Mile Ilić i zamišljeno pogleda u svoju sestru Katu. Ne viđaju se njih dvoje često. Kata je premašila devedeset i teško se kreće a i Mili je preko sedamdeset pa sestru posjeti, kao i ovog Uskrsa, obično o blagdanima. Najradije bi oni o svojim bolestima ali eto mlađe zanima sjećaju li se njih dvoje čega iz Drugog svjetskog rata pa se zamislili.

Sjećam se ja eto kad su 1943. Talijani odlazili. Bio je u Metkoviću Liman, tamo di je sad mala pijaca, bile su to talijanske barake i skladišta od lima, opisuje Mile. Ja sam tada radio u poljodjelskom vrtu u Metkoviću. Taj sam dan pala travu, ljudi su govorili da Talijani odlaze, i otišli su oko 9 sati. Ja sam otiša do njihovih baraka, ljudi su kupili robu koja je ostala, pa sam i ja uzeo jedne oficirske gaće. Neki koji su se manje bojali nakrali su se svega, gaća, deka, slamnjača i cipela. Ja sam bio plašljiv pa sam uzeo samo jedne gaće i brže bolje pošao doma. Nisam išao preko mosta već sam zamolio jednog čovjeka i on me trupinom prevezeo preko Neretve, doli ispod klaonice. Kad sam se privezao na drugu stranu pošao sam prema selu. Putem sam sreo svoje sumještane koji su se zaputili u Metković vidjet ima li još što za uzeti po barakama, rekli su mi da su Talijani zapalili most preko Norilja. Bojali su se vjerojatno da Partizani iz Hercegovine ne pođu za njima.

Oni su bili dosta strašivi. Bježali su kako sam čuo za Korčulu. Dok sam išao prema Vidu ugledao sam Njemce. Oni su kako sam kasnije doznao došli odmah po odlasku Talijana, negdje oko 11 sati. Jedan je švabo počeo vikati na mene i pozvao me da dođem do njega. Kraj švabe je stajao vojni pas, lajao je na mene i ugrizao me za stegno. Meni su od straha ispale oficirske hlače koje sam do tada krio ispod jakete. Imao sam trinaest godina, stegno mi je krvarilo i bio sam jako uplašen. Tada je naišla jedna žena iz Vida. Ispričao sam joj što mi se dogodilo i ona mi je povila ranu. Iz istih sam stopa što sam brže mogao pošao kući. Kvragu i hlače i sve. E tih se dana i jedan švabo utopio u Norilju. Našli su ga ostima pokojni Buntić i Juko. Kako je most izgorio Njemci su pokušali preći Norilj kod Plivora. Mislili su da je svugdje jednako plitko. No, kad su prošli Plivor, onaj koji je išao prvi upao je u Norilj i utopio se.

Jesam se i ja prepala koliko puta, na to će Kata. Eto jednom po noći došli nam na vrata Jure i Ante Bebić, dva brata, partizani. Dok su oni lupali na vrata moj je pokojni Jakov skočio kroz prozor i sakrio se iza kuće. Oni su znali na silu odvoditi ljude u partizane. Govore meni ta dva Bebića da uzmem uže i sadak i odmah dođem u selo. Rekli su da ću u selu pronaći druge žene te s njima nositi neke stvari partizanima na Trklje u Borovce. Dok sam ja došla u selo više nikog tamo nije bilo. Sva sreća što sam ukasnila. To ti je bilo 1941. kad su partizani pokrali sve po Vidu.

E borovački partizani, nasmije se Mile. Koliko su puta išli napadati Metković. Skupilo bi se njih po desetak, kako su oni sami govorili četa, ma vraga četa. Dolazili su preko Podgreda. Naši su se bojali da će ako oni napadnu Metković nastradati Vidonjci. Svi će reć da su partizani došli od Vida. Zato su vidonjski odbornici svaki put zaustavljali partizane, najeli bi ih i napili pa su se ovi kada bi se nasitili svaki put vraćali nazad u Borovce. A jesmo jednom zbog partizana imali problema. Bilo je to 1944. godine. Švabe su otkupljivali travu za konje, na Kekavici. Bili su tada smješteni kod kuće Frane Pejara. Komanda im je bila u Gabeli. Sjećam se da su bila dvojica tih dana. Jedan se zvao Rudolf a drugi Martin. Martin je uvijek sam sebi govorio Martin kaput, kao da je znao da će poginuti. On je znao nešto hrvatskog, nije bio pravi Njemac, mislim da je bio iz Banata. U to je vrijeme Rudolf otišao na dopust, a s Martinom je ostao neki vakmajstor, to mu je možda bio čin, ne znam sada. Po noći su partizani s Bijače kroz kupe ubacili bombu u kuću u kojoj su se nalazili Njemci. Martin je na mjestu stradao, a vakmajster je pobjegao niz Luke preko Buzdaruše gdje je uskočio u neki kanal.

Tu ga je u jutro pronašla Tada Suton pok. Pave. Ona ga je odvela kući, previla ga je i presvukla. Kad je svanulo u selo su došle švabe. Opkolili su cijelo selo, pretresli kuće i sve muškarce koje su pronašli postrojili u dva reda, tamo gdje je sada autobusna stanica. Ispred ljudi su postavili mitraljeze. Čekalo se straljanje. Nisu Njemci odmah uspjeli pokupiti sve ljude. Pokojni Sudac se sakrio na šuvit, sakrio se i pokojni Joktur i još neki, ali i njih su uskoro pronašli. Nisu jedino pokupili pok. Matu Ereša. Njemu je žena Kata rekla da su svi ljudi u selu i da ode i on vidjeti zašto su se sakupili. Nije Kata znala da će ih streljati. Kad je Mate došao u selo i vidio što se stvarno događa već je bilo kasno, Njemci su ga primjetili pa je i on izveden na streljanje. Eto tako je njega žena poslala pred streljački vod. I dok su ljudi čekali streljanje doša je vakmajster i rekao svojima da su za nemili događaj krivi partizani iz Hercegovine. Tako je eto Tada spasila vakmajstera i cijelo selo.

Iz razgovora s Milom Ilićem i

Katom Vučić pok. Jakova.