Ministarstvo Oružanih Snaga, vojne škole, vojne bolnice, razni zavodi, prometne i obskrbne ustanove, dopunska i popunidbena zapovjedničtva, Zrakoplovstvo, Oružničtvo, Ratna Mornarica, Dobrovoljačke vojnice, Obkoparski Sdrugovi, i sve druge ne spomenute pomoćne službe, koje su bile povojničene u sveukupnom broju od 75.000.

Neprijateljske  partizanske snage iznosile su ukupno 45 divizija. Od toga su protiv hrvatsko – njemačke fronte bile 35 divizija, a samo protiv hrvatsko-njemačkih snaga do Jadrana bile su 10 partizanskih divizija, koje su bile obilno snadbjevene raznovrstnim ratnim materijalom. Partizanske snage na njihovom desnom krilu bile su osiguravane i podržavane od sovjetskih i bugarskih snaga i zrakoplovstvom, a na lijevom krilu, engkezkom flotom i zrakoplovstvom kao i obilnom obskrbom svega potrebnog.

S opisanog postava i pod opisanim okolnostima pošla je hrvatska vojska, predvodjena njemačkom, u jedno zgušćavanje, povlačenje i slom. Pošla je u sve veće terensko su`avanje, uvjetovano srednje alpskim masivom, prelazeći iz razvijene bojištne crte u dublje hodne rojne pruge (kolone), grupe i grupice, koristeći se razpoložiuvim prometnicama. Obadvije vojske, i hrvatska i njemačka, pošle su u  noći 7 na 8 svibnja. Od 8 svibnja 1945. svaka vojska pošla je po svom ukusu. Hrvatska se vojska po zapovjedi Poglavnika imala najžurnije povući u Korušku, i predati se Engleezima, a u nikojem slučaju partizanima.

Njemačka pak vojska po zapovjedi generala Löehra pokorno je kapitulirara pred partizanima. U takovim teškim uvjetima gubljene su mogućnosti organizacije i formacijskog zapovjedanja a izpoljavale su se odmah odvažne i poletne osobe, koje su dalje vodile kolone, grupe i grupice zbjega, kako su najbolje mogle prema tadašnjim okolnostima.

U nastalom povlačenju i zgušćivanju hrvatske su postrojbe svuda ostale poslednje, uzporavajući partizansko prodiranje, te su služile kao zalaznica hrvatskoj i njemačkoj glavnini.

Od sveukupnih 390.000 hrvatskih vojnika, uslijed zgušćivanja svojih redova i uplitanja u zalazničke borbe, ostalo je i dalje na hrvatskom državnom području oko 30.000 vojnika. Oni su vodili sitnije borbe,  razpršavali se šumama, ostajali kao ranjenici, te odsječeni od glavnine zarobljavanih. Ali 360.000, od čega 232.000 podhvatnih postrojbi su prešli njemačku granicu i stupili na njemačko područje. Ovom broju vojnika priključilo se je 500.000 gradjana oba spola i svih doba starosti, većinom u kolima sa konjskom zapregom, a bilo ih je i sa volovskom zapregom, koji su bježali pred nasiljem i terorom četničkokomunističke alijanse, koja se je odražavala u srpskim divizijama JNA. Od ovog trenutka čitav broj od preko 860.000 Hrvata na svom exodusu je nerazdvojan, te predstavlja najveći zbjeg pred boljševicima tadašnje Europe.  Izto je tako predstavljao najveći zbijeg u hrvatskoj poviesti, a odmah je počeo predstavljati i nacionalnu Hrvatsku izvan Domovine.

Postojala su samo dva pravca odstupanja:

1. Odstupanje prema Istri, koje je bilo privlačnije, jer bi se time prije došlo sa slobodnim svijetom., ali začelje razvoja i postava fronte, mjesta vojnih zborova i zapovjedničkih točaka, te obskrbne baze, sve je to putem prema Istri činilo neprihvatljivim. Osim toga put je bio duži, bez pogodnih cestovnih prometnica, previše kos, i lijevi bok bio bi neobranjiv.

2. Odstupanje prema Koruškoj (Carintia) je bio privlačniji, jer je bio kraći, osim toga tim su se putem povlačili Nijemci, na koje smo bili naslonjeni, od kojih smo zavisili snadbjevanjem streljivom, i što put prema Istri nije dolazio u obzir, te se odlučilo za povlačenje prema Koruškoj. Za Korušku samo iztočno od Karavanki, vodio je jedan glavni put: Zagreb – Celje (116km) – Dravograd (67km)-Klagenfurt (65km); svega 248 km. Na svakome boku nalazio se je jedan paralelni, odterećujući put sjeveroiztočno; Celje – Maribor (62km) – Dravograd (62km); svega 124 km. Taj put bio je manje zakrčen, ali ugrožavan po sovjestkoj i bugarskoj vojsci.

Jugozapadno; Celje – Šoštanj (40km) – Šent Vid – Črno – Topla (30km)- Esenkappel (24km) težko prolazan preko Karavanki, sveaga 94 Km. Nešto zapadnije; Celje – Mozirje – Luče – Solčava (Savinjska Dolina) (69km) – Eisenkappel  (10km), preko Savinjskih Alpa, težko prolazan, svega 79 Km. Ti sporedni vanjski putevi imali svaki po jedan lučni:

Celje – Maribor – Leibnitz – Kopflach i Celje – Motnik – Šmartno – Kamnik – Kokra – Zgornje Jezersko – Bad Vellach – Eisenkappel. Tim putem povukla se motorizirana kolona “Kamber” Oba ova puta imali su veće nedostatke nego predhodni.

Prostor sa kojeg se je pokretalo išao je posljednjom crtom bojištnice, lukom Varaždin – Koprivnica prema Rusima i Bugarima, zatim Koprivnica skroz Zvonimirovom crtom obrane do Karlovca. S tog luka sužavao se u obliku lijevka prema Celju. Tu se je ulazilo u cijev ljevka do Dravograda. Od Dravograda  nalazila su se dva proširenja koja su bila po pravcima razmaknuta za 90ºş i to:

Dravograd – Lawamünd u pravcu S-N i Dravograd – Bleiburg u pravcu E-W. Kroz njih se je moglo izaći van, odnosno ući u Korušku.

Kako bi se okolnosti, tegobe i kolizije na hrvatskom odstupanju moglo lakše i točnije razumjeti i ocjeniti, potrebno je imati na umu ovaj zanimljiv oblik prostora, na kojemu je ono teklo.

U obliku lijevka slivao se je dosta veliki snop puteva, čija je lijeva strana (kada se okrene prema crti bojištnice) bila;

I. SBOR

2. div. Varaždin – Rogaška Slatina (95km) – Celje (32km) svega 127km.

5.  div. Koprivnica – Križevci (31km) – Marija Bistrica (52km) – Krapina (35km) -Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 182 km

I. HUD. Bjelovar – Križevci (33km) – Marija Bistrica (52km) – Krapina (35 km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 184 km.

II. SBOR

9. div + 12. div van Sborova – Kutina – Vrbovec (71km) – Marija Bistrica (31km) – Krapina (35km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega  201km

Glavnostožerno zapovj. Pozadinska služba i ostale institucije NDH. 16. div.

Zagreb – Zaprešić – Krapina (69km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega 134 km.

III. SBOR

3. 7. 8. 9. div. Kutina  – Zagreb (52km) – Krapina (69km) – Rogaška Slatina (32km) – Celje (32km), svega

185 km.

IV. SBOR

4. 6. 15. div. Sisak – Zaprešić (72km) – Zidani Most (59) – Celje (25km), svega 156 km.

II. SBOR

1. 17. 18. div. + 14. div. van Sborova – Sisak – Samobor (65 km), – Rade~a -Zidani Most (55km) – Celje (25km), svega 145 km.

V. SBOR,

10. 13. i dijelovi 11. div. Karlovac – Samobor (46km) – Rade~a – Zidani Most (55km) – Celje (25km), svega 126 km.

Zbog mreže dobrih cestovnih prometnica ovim se je prostorom, koji ima oblik lijevka. požlo bez nekih posebnih smetnji, osim nešto veće zakrčenosti puta kod Zidanog Mosta, kao i brzina konjskog podvoza gradjanskih osoba.

Snop puteva slio se je u Celju, mjestu središnjeg sliva rječica, koje omedjavaju četiri planine točno u obliku križa, te je ono zbog položaja ovih planina i rječica bilo prva i velika zapreka na putu za Korušku – prvih dana zbog zakrčenosti puteva, a poslije zbog partizanskog zaokruživanja. Ipak je to bilo (više, mo. Otporaš) kobno za meke Njemce, nego za tvrde i odporne Hrvate.

Od Celja koridorom lijevka, neposredno s više puteva do Doliša, a dalje samo jednim preko Slovengradeca, udaralo se je čelom na dravogradski tjesnac, gdje su se sastajali putevi, te uz prepreke rijeke Drave činili najveću stiješnjenost na cijelom putu od Hrvatske. A postojala je i mogućnost podpunog zatvaranja pravca i otežavanje probijanja dalje. Na tom odsjeku moralo se je već prihvatiti i voditi borbu, kako bi se probilo dalje.

Neprijatelj je izlaz iz Dravograda mogao uzporavati i kočiti s oba rečena proširenja. No, ipak zbog veće prohodnosti terena  uz tok riječice MEZZE, izbjegavanja sovjetsko- bugarske opasnosti na putu Dravograd – Lawamünd, te kraćeg puta u Korušku i nade u Engleze, bio je izabran ovaj put i njime se uglavnom probilo do zaustavljanja kod Bleiburga.

Najveći dio hrvatskog zbjega kretao se pješke. Motornim vozilima krenulo je odprilike 30%, te je ovima uzpjelo i najdalje stići. Željezničkom prugom Zagreb – Zidani Most – Celje – Maribor krenulo je 60 vlakova od čega 10 vlakova sa obiteljima častnika i dužnostnika, dok je ostalih 50 vlakova bilo natovareno sa ranjenicima i potrebnom poslugom doktora i sestara. (Ovdje pisac ili svijedok ovih događaja je za sigurno htio reći “boliničarka” umjesto “sestara”, mo. Otporaš.) Ovi su bili zaglavljeni tri postaje iza Maribora prema Dravogradu, sabotažom slovenskih željezničara, a zadnji vlakovi u Celju i okolici. što se je god nalazilo u vlakovima bilo je likvidirano, a ranjenici su bili živi spaljeni u vagonima. Tu nisu ostavili svjedoka iza sebe.

Ipak bi se i dravogradskim tjesnacem moglo uzpješno i na vrieme proći, da nisu Niemci putem pred partizanima popuštali, o čemu se u odgovarajućem djelu ovog uvoda govori.

Veoma ojačani partizani, u prvom redu borcima, organizacijom i postavom svojih armija u razvijenoj generalnoj ofanzivi zadnje dekade mjeseca travnja 1945., potisnuli su luk obrane, sužavajući ga na sve manji prostor, te potiskujući obranbene snage sve dublje u ljevak. Zato je 30. travnja 1945. pala njemačka odluka za odstupanje sa hrvatskog državnog područja, a 4. svibnja je rečeno, kako Zagreb više nemoće braniti. Daljna obrana zamišljala se je na crti Maribor – Celje. Toga dana počeo je hrvatski exodus.

Prvih dana mjeseca svibnja 1945. luk obrane sužavao se je na Zvonimirovu crtu obrane, a na 7. svibnja povukao se je u pravcu grla ljevka, kako je to prije opisano u dijelu “Pravac i prostor”.

Svi su se kod Celja morali probijati kroz partizansku zapreku, koja je i Nijemcima donjela njihov Celjski debakl.

Već na prve službene viesti, kako predstoji njemačka kapitulacija, dne 2. svibnja 1945. njemački su zapovjednici počeli dolaziti u dodir s partizanima u svrhu kapituliranja. U Hrvatima su izazvali sumnju, kako će ih ostaviti na cjedilu, što se je i dogodilo. (Vjekoslav, Maks Luburić, general Drinjanin, je u svojem opisu “POVLAČENJE HRVATSKE VOJSKE PREMA AUSTRIJI” tako nešto i sl. pisao, kada je u u kući dra. Mile Budaka razgovarao s njemačkim general-pukovnikom Loher-om u u brk mu rekao da on i njegovo zapovjedništvo rade protiv interesa HOS-a, samo je oborio oči...”HRVATSKI HOLOKAUST, ll”. – POGLAVLJE 3 strana 37-62., mo. Otporaš) ,Njemački zapovjednici nisu bili dorasli, prihvatiti misli svog vrhovnog zapovjednika za jug, maršala Kesserlinga, koje je on izpoljio na konferenciji dne 7. svibnja 1945 u Grazu, kako se bez obzira na odluku o kapitulaciji nastave operacije povlačenja, dok se ne stigne na njemačko područje, te tako nisu imali pred očima spasavanje svojih vojnika, a dosljedno tome ni da pomognu svojim saveznicima Hrvatima, obima većinom oko Celja.

Teški položaj Hrvata još više se je pogoršao, jer je upravo u kulminaciji povlačenja, dok je središte zbjega bilo pred celjskom zaprekom, uslijedila njemačka kapitulacija. Opasnost je prijetila hrvatskom povlačenju, jer Nijemci nisu više bili čvrsti prema partizanima. Postojala je jo i opasnost kako će se njemački zapovjednici pokušati dodvoriti partizanima cjelokupnim izručenjem Hrvata.

Osim toga i njihova velika vojska od 150.000 vojnika pometena kapitulacijom, uzsporila je brzinu povlačenja te je jako zakrčila puteve, osobito kod Zidanog Mosta, zatim kod Celja, a nadasve poslije Celja do Bleiburga sa svojih desetak tisuća kamiona, mnogo topova, putničkih samovoza  i drugog podvoza. Ovim vozilima ili pješke kretale su se šest njemačkih divizija s mnogo drugih  motoriziranih skupina razsutih postrojbi. Nalazili su se u izto vrieme na putevima s Hrvatima, jer su zakrčivali puteve, bili su vrlo kobni za brzinu hrvatskog povlačenja. Njema~ki vozari nisu se dr`ali voznog reda na cijeloj du`ini puta, već su prestizali skupine pred sobom, malo poštivajući vozni red, da desno idu pješaci, a do njih kola i konji, te ostala vozila, dok lijevi dio puta mora biti slobodan za prolaz samovoza u oba pravca. Ovi nedisciplinirani vozači izlazili su iz povorke i tjerali konje lijevom stranom, što je izazvalo prometnu zbrku.

Brzina hrvatskog povlačenja iz zemlje uslijedila je radi razvitka dogadjaja, čiji su najglavniji datumi:

4 svibnja 1945., njemačko zapovjedničtvo odredilo je povlačenje svih njemačkih i hrvatskih jedinica u Njemačku na prostor Maribor – Celje, gdje se je namjeravalo organizirati odpor.

6. svibnja 1945., bio je izdan proglas Hrvatske Državne Vlade, kako će cjelokupna hrvatska oružana snaga napustiti teritorij Hrvatske i kako civilno pučanstvo, ukoliko želi napustiti Hrvatsku, krene sa hrvatskom vojskom.

6. svibnja Hrvatska Državna Vlada pod predsjedavanjem Poglavnika zaključuje krenuti put Klagenfurta, gdje je nesmetano stigla još iztog dana uvečer.

6. i 7. svibnja krenuo je najveći dio Hrvata put Njemačke.

7. svibnja uvečer krenuo je Poglavnik sa jednom kolonom, pravcem Zagreb – Novi Dvori – Rogaška Slatina – Maribor – Leibnitz.

7. na 8. svibnja u noći na putu za Klagenfurt, saznao je Poglavnik u Rogaškoj Slatini preko brzoglasa od generalpukovnika Löehra, o njemačkoj sveukupnoj kapitulaciji. Tada je vratio pravo zapovjedanja nad hrvatskim i legionarskim trupama u ruke Poglavnika.

8. svibnja ujutro u Rogaškoj Slatini pala je posljednja odluka, da se sve hrvatske jedinice, koje su se iz Domovine povlačile i bile upotrebljavane kao zalaznica Nijemcima, nastave najbrže povlačiti se obćim pravcem za Korušku, te da se po prelazu stare Austrijske granice s oružjem predaju Englezima a ni ukojem slučaju partizanima.

8. svibnja generalpukovnik Löehr, zapovjednik armijske skupine, uzpostavio je pregovore s partizanima u Stupniku.

8. svibnja u 23 sata na večer stupila je na snagu bezuvjetna njemačka kapitulacija.

9. svibnja po partizanskom tumačenju počeo je period 6 dana rata poslije rata, kojeg su oni vodili s Hrvatima.

10. svibnja njemački Celjski debakl.

Sva njemačka smetnja – bilo kao nevjera, bilo kao marševska smetnja – mnogo se odražavala na slivanje i prestrojavanje hrvatskog mnoštva u kolone, grupe i grupice na putevima. Hrvati su trebali brzo se izvući i dijeliti prostor s Njemcima. Probijanje ovog mnoštva zavisilo je mnogo od spretnosti voditelja, zakrčenosti puta i uznemiravanja po partizanima. Bila je namjera stići u Dravograd u što boljem redu i što šćetanije.  (Po svoj prilici pisac je htio reći. “…u što boljem redu i što manje štete.”, mo. Otporaš.)  

Potiskivani od partizana, skučeni i stisnuti na najuži dio svog državnog područja, ulazeći već u lijevak i iznenadjeni njemačkim srozavanjem i učinjenom kapitulacijom počeli su seHravti pobojavati, kako će ih Nijemci u najtežim trenutcima ostaviti na cjedilu. U takvom stanju počeli su se Hrvati povlačiti; u najvećoj žurbi i neizvjestnosti, jer nije bilo ništa uredjeno sa zapadnim saveznicima. Moglo se je od njih očekivati prije neprimanje, nego zaštita. Nije bilo ništa spremno za fizičko izvršenje, jer nije bilo ni uporišta za osiguranje puteva, a niti baza za obskrbljivanje. Sumnja u njemačku nevjeru, proizažla iz ulagivačkog odnošaja prema partizanima, svakog sata se stupnjevala. Nije bilo plana i nije se više ni moglo sve skupno provesti, jer to zakrčenost puteva, nepouzdanje u Nijemce i ulazak u lijevak nije dozvoljavalo. Povlačiti se bez dovoljno vremena za pripreme i sigurnog izgleda u uzpjeh, značilo je ići u neizvjestost.

Ali kada se pomislilo na odvratnost kapitulacije pred partizanima, uzprkos svih tegoba, duhovi su se sabrali, snašli, preobrazili. Povratila im se stara snaga i pokrenuli su se jedinstvenom mišlju, umjesto svih drugih veza i vodstva s jednog mjesta. Svi su svojim visokim moralom obećavali zapovjednicima skupina, kolona, grupa i grupica, kako će se do odredjenog prostora stići.

Kroz prizmu ovog uvoda treba povlačenje stalno gledati!